"Kina postoji kao država koju SAD ne može zastrašiti niti kontrolirati poput Europe"

Bivši gradonačelnik Chicaga i Obamin šef kabineta Rahm Emanuel objavio je kolumnu u Wall Street Journalu u kojoj Amerikance poziva da stave razlike po strani, prestanu međusobno mrziti – i umjesto toga usmjere svoju mržnju na Kinu. Kao primjer protukineske propagande, tekst je izvanredan, jer gotovo uopće ne iznosi dokaze da Kina predstavlja stvarnu prijetnju Sjedinjenim Državama. Emanuel zapravo sasvim otvoreno priznaje da želi potaknuti neprijateljstvo prema Kini isključivo zato što bi mu to koristilo u domaćim političkim obračunima – ponajprije u gušenju lijevih i desnih pokreta koje prezire, piše Current Affairs.

Bit kolumne najbolje dočarava prateća ilustracija, koja podsjeća na groteskne slike iz vremena „žute opasnosti“. Prikazuje Poga, oposuma iz stripa Walta Kellyja, koji pokazuje prema monstruoznom kineskom zmaju s rogovima i dugačkim brkovima u stilu Fu Manchua. Amerikanci iz „plavog tima“ i „crvenog tima“ međusobno upiru prstima tvrdeći da baš oni govore u ime SAD-a, dok ostaju slijepi za „pravog neprijatelja“ – zmaja koji juriša na grad.

Ni sam Emanuel nije ništa suptilniji. Tekst nosi naslov „Upoznali smo neprijatelja i to nismo mi“, a „neprijatelj“ je, dakako, Kina. Emanuel žali što su Amerikanci toliko uzrujani. Nekad smo, kaže, imali politiku uljudnosti i poštovanja, a posljednjih desetljeća zemlja je bila „napadnuta s dvije strane pokretima definiranima gotovo isključivo bijesom i ogorčenjem: Occupy Wall Street i Tea Partyjem, koji su se razvili u MAGA pokret i nerede 6. siječnja“. To što izjednačava ljutnju zbog previsokih stanarina i nejednakosti s ljutnjom temeljenom na rasističkim dezinformacijama tipičan je centristički manevar, gdje se ljevica i desnica stavljaju u isti koš kao „dva ekstrema“.

No najvažnije pitanje koje Emanuel postavlja jest: „Može li Kina biti vanjska prijetnja koja će vratiti unutarnje jedinstvo američkoj politici?“ Emanuel tvrdi da je ovo savršen trenutak za kampanju ksenofobije i ratnohuškačke retorike protiv Kine.

„U nekom šekspirijanskom smislu, Kinin dugi sjenu pojavio se u pravom trenutku“, piše on. Xi Jinping, kaže, nije tek „folija“ koja će ujediniti Amerikance podijeljene na plave i crvene – „kineska prijetnja je i stvarna i snažna“. Emanuel podsjeća na Drugi svjetski rat, kada je nacizam potaknuo naciju imigranata na jedinstvo, i na Hladni rat, kada je Reaganova retorika o „carstvu zla“ prisilila Amerikance da obrane slobodu. Sada, zaključuje, ponovno trebamo „prijetnju“ da bismo povratili nacionalnu svrhu.

Ali nigdje ne objašnjava što Kina zapravo prijeti učiniti Amerikancima. Osim tvrdnje da bi mogla „zamijeniti SAD na vrhu globalne hijerarhije“, nema konkretnog sadržaja. Drugim riječima, problem nije to što Kina ugrožava živote ili slobode Amerikanaca, već to što ugrožava privilegiranu poziciju američke elite, piše Current Affairs.

Ovo je upravo ono što je Noam Chomsky objašnjavao 2021.: „Prijetnja Kine“ u biti znači samo da Kina postoji kao država koju SAD ne može zastrašiti niti kontrolirati poput Europe, i koja slijedi vlastiti put.

Emanuel time zapravo potvrđuje Chomskyjevu tezu. Nema stvarne prijetnje američkom narodu, već samo prijetnje globalnoj ekonomskoj dominaciji američkih elita. Kina, s druge strane, stalno poziva SAD na suradnju i mir, upozoravajući da „nulta suma“ razmišljanje vodi u nepotrebne sukobe. No upravo to Emanuel priželjkuje – novi hladni rat, dodaje se u tekstu.

Opasnosti ovakve retorike ne mogu se precijeniti. Kao što su mnogi upozoravali, uključujući Chomskog, budućnost čovječanstva ovisi o tome hoće li SAD i Kina uspjeti koegzistirati u miru, a ne završiti u nuklearnom sukobu. Raspirivanje mržnje prema Kini ne dolazi samo s desnice, već i iz kruga centrističkih demokrata, koji očito ne shvaćaju dugoročne rizike. Emanuel čak napada Trumpa s desna, tvrdeći da su njegovi pokušaji nadmetanja s Kinom previše slični kineskom državnom modelu, umjesto da potiču privatni kapitalizam.

Emanuel bi se mogao kandidirati za predsjednika 2028., a i ako to ne učini, slični „prokorporativni ratni huškači“ mogli bi se nametnuti kao demokratski kandidati. To bi bila tragedija, jer se po pitanju vanjske politike teško razlikuju od Donalda Trumpa. Emanuelovi pogrešni prikazi Occupy pokreta i Zohrana Mamdanija pokazuju da ne razumije važnost rješavanja nejednakosti, a njegova kolumna otkriva plan da se stvori lažni neprijatelj kako bi se narodna ljutnja preusmjerila – umjesto na američku vladajuću klasu koju on sam predstavlja, zaključuju iz Current Affairsa.